IDEOLOGIJE I SAVEZNIŠTVA

NACIONALNO OSLOBOĐENJE

Sve te ideje i ideologije imaju plemenite nakane; međutim, jer im nedostaje peti element Duha Svetoga, „kum“, îste se izgube u materiji te su materijalne naravi i baziraju se izključivo na sili i prisili; ĉetiri elementa koja tvore život (zemlja, voda, zrak i vatra) su materijalne prirode dok je jedino „kum“ taj, peti element, koji ostvaruje život.

Stoga su potrebne velikih žrtava, patnji i samoodricanja i na teret su onim bićima koja ih promiču; pošto su materijalne naravi, te ideologije ne nadahnjivaju jedno biće istinski, nego samo obmanjivaju îsto, te ostavljaju jedno biće na razini pleba. Zato nije svako biće spremno nositi taj teret, pa će posrtavati, sve dok se ne osvijesti; ali ĉim se individua osvijesti svaka ideologija onda pada, svaka, bez iznimke, pa makar îsta zagovarala Boga i Nacionalno. Zato jedan pokret za nacionalno oslobođenje, mora biti ĉist od ideologijskih i/ili stranaĉkih natruha, a isto i od religijskih dogmî, to neka bude naroĉito naglašeno (ništa tu nitko nema protiv jedne, bilo koje religije ili crkve!) jer, ako to nije, to će neminovno postati kamen spoticanja, a isto tako i hipoteka naciji za koju se individua ili narod bori i kojoj bi trebao služiti; u to nema sumnje, jer, ne samo da je to logični sudbinski slijed nego je to mnogo puta već dokazano po samoj povijesti.



J.J.Strossmajer

Međutim, namjerno ili slučajno, to je sad svejedno, činjenica je da po jednoj strani povjestna znanost sâmu povijest ili ne zna, ili je ne želi znati, te gleda na îstu izvan sudbinskih okvira i uvažava samo onu koja joj je jedino i dostupna, a to je ona koja je pisana po pobjednicima; Hrvatima je njihov idealizam bio zamućen ideologijama, tako da su bili unaprijed osuđeni na gubitak, a samo zato jer je svaka ideologija (a i religija, bez brige) u stvari zatiraĉ Nacionalnog, jer se postavlja iznad îstog, već po naravi stvari. Nezavisnost je jedino moguća u stanju Nacionalnog, u stanju samosvojstvenosti, te kao takva izkljuĉuje bilo kakvo savezništvo; jer, badava ti je biti bilo ĉijim saveznikom ako nisi svoj vlastiti saveznik, ako si neprijatelj sâmome sebi. Nacionalno u Hrvatâ nije išlo za nikakvim savezništvima, prema pravaškom nauku a što je zagovarao i dr. Ante Starčević, za razliku od Strossmayera i Mažuranića koji su gurali Hrvate u savezništva sa Peštom odnosno Bečom, te je zato Maĉekov izaslanik u Bjelovaru proglasio Hrvatsku nezavisnom državom, na vrat na nos, a što nije bilo baš nikom po volji u to doba, i to dva dana prije Kvaternikovog proglašenja, i to samo s jednim ciljem, kako bi se izbjeglo to „savezništvo“ s Njemačkom i Italijom, koje je ne samo moguće nego i vrlo vjerojatno. Ali se je, kao vjernik, morao povući u „pregovorima“ s  predstavnicima Vatikana; bio je vjernik, a k tomu i teško bolestan, jednostavno ucijenjen. I dan danas se od upale pluća umre vrlo lako. O tome povjestničari ne pišu, jer neznaju; a nagađati o mogućnosti nebi bilo ono što im je cilj, a to je prvenstveno stvoriti znanstveno djelo, ne toliko povijestno.Ne radi se tu da to netko tako hoće ili neće; u stanju Beznacionalnog sve propada pa tako i volja individue, kao prosjaka, ili naroda, kao pleba. U svakidašnjem životu nikom niti ne pada na pamet razmišlati o razlikama između  

Banovina Hrvatska 1939.

vrhovnika i plebejca; tu su sada „svi jednaki“ i razlike se skrivaju bilo namjerno, da nas se ne izfućka, ili, pak, sluĉajno,  radi neupućenosti. U praksi, pak, ako je netko ideologijski orijentiran, taj će postati predmetom ideologijskog rivalstva nekoj drugoj ideologiji, kao na primjer komunizmu, tako da će sâma svrha pokreta biti zanemarena, a time će, konsekventno i sâm cilj, koji je u oslobađanju nacije (Hrvatâ u ovom sluĉaju) biti uvelike promašen. Umjesto oslobođenja, nacija će sada dobiti jedan novi društveni sustav vladavine nad sobom, upravo da i nacionalisti dobiju ideologijski rat; jer je ideologija taj pokretač i nacija se mora pokoravati îstoj. Ako je ideologijski rat izgubljen, onda su to još veći materijalni gubitci, dok se u stvari sve svodi na to da je nacija izgubila u oba sluĉaja, a samo s razlikom iz kojeg se ugla sve to gleda; vlastite zablude je moguće korigirati. Ako nam je sve to jasno, onda se ne trebamo niti najmanje sekirati radi “globalizacije”, “internacionalizma” i sličnih trica; ali, pošto smo skloni emotivno razmišljati, nas, kao ljude, to sekira. Uvijek su se stvari odigravale kako treba; stvar je samo u tomu što je narod gubio pravac, kada je izgubio vezu s „kumom“ i Nacionalnim. Kada je netko uz mene onda je taj uz Nacionalno i Hrvatstvo; kao takav se ne zamara nikakvim ideologijama, pa niti ideologijom nacionalizma. Iako se možda i smatra nacionalistom, ta individua je samo istinski rodoljub.

Autor: Dražen Bogović