PRAVAŠTVO

PRAVAŠKI NACIONALIZAM

Na nedavnim Izborima imali smo prilike vidjeti neznanje državnih institucija, gdje se u upisnim listama birača navodi pojam nacionalnost, što je potpuno pogrešno. Svatko tko je državljanin Republike Hrvatske ima pravo glasa na izborima, po nacionalnosti je hrvat!!!

Na nedavnim Izborima imali smo prilike vidjeti neznanje državnih institucija, gdje se u upisnim listama birača

navodi pojam nacionalnost, što je potpuno pogrešno. Svatko tko je državljanin Republike Hrvatske ima pravo glasa na izborima, po nacionalnosti je hrvat!!!

Pojam nacionalizma se pogrešno interpretira u Hrvatskoj, prije svega zbog neznanja i nerazumijevanja  pojmova i definicije nacije, države i narodnosti.

Pojam nacionalizma danas se uglavnom veže na negativnu asocijaciju u širem dijelu pučanstva. Razlog tome je nepoznavanje suštine nacionalizma, a tome treba pridodati i namjerna i smišljena negativna kampanja koja se godinama vodi od strane nekih hrvatskih medija koji su u vlasništvu inozemnih poslovnih subjekata. Nažalost, nesposobnost i nezainteresiranost hrvatskih intelektualaca svih profila uvelike je pridonijelo takvoj – sasvim pogrešnoj percepciji hrvatskog nacionalizma. Istina, vodstvo Hrvatske stranke prava od osnivanja, 1990 pa nadalje, uvelike je tome pogodovalo i poticalo, namjerno, jer je u tim vremenima to bilo „in“ i budilo patriotizam i nacionalni ponos.

Kada srbin, židov, hrvat ili bošnjak iz Hrvatske želi posjetiti neku zemlju, mora predočiti svoju putovnicu na granici. Predočenjem svoje hrvatske putovnice, za carinika on je uvijek Hrvat i ne zanima ga njegova etnička pripadnost. Kada tamnoputi turista iz SAD-a dolazi u Hrvatsku na ljetovanje, on je za nas amerikanac, i nije nas briga da li je po narodnosti Tuareg, Zulu ili Bušman. Američki predsjednik svake godine drži govor naciji, dakle svim državljanima SAD-a. Nikad ne govori narodu, jer bi to značilo da se obraća samo jednoj etničkoj skupini. Iz navedenog, lako se može uočiti da je za razumijevanje nužno razlikovati naciju od narodnosti.

Postoje tri vrste nacionalizma: etnički, vjerski i državni.

Dok su prva dva tipa nacionalizma po svojoj prirodi destruktivnog karaktera, jer negiraju osobnosti i prava drugima, državni nacionalizam je pozitivan i prihvatljiv. Francuska, Engleska i Sjedinjene države, npr.,  upravo su primjer takvog nacionalizma, i nitko u svijetu to ne smatra lošim.

Hrvatska stranka prava i dr. Ante Starčević, od svojih početaka u 19. stoljeću, uvijek su zastupali državni nacionalizam, poštivajući prava pripadnicima ostalih etničkih skupina na njihovu osobnost tradiciju i kulturu.

Pravaški nauk je u tome vrlo jasan. Polazeći od Aristotelove definicije "sreće" koja kaže da čovjek sretan onda kada živi u skladu sa svojim sposobnostima i vrlinama koje može ispuniti samo ako živi i djeluje u okviru društvene zajednice, jasno je da je pitanje nacionalnosti vezanu za pojam države. Čovjek je po svojoj naravi političko biće, dakle, može funkcionirati samo u društvenoj zajednici, pa se stoga udružuje radi ostvarenja osobnih ciljeva. Ako individua želi biti pripadnik neke zajednice, obvezan je prihvatiti "društveni ugovor", kako to objašnjava Rousseau.

No osnovu toga, pojam država može se definirati kao društvena zajednica čiji su pripadnici članovi svih etničkih skupina u jednoj državi s zajedničkim interesom. Pripadnici jedna etničke skupine čine narod, odnosno narodnost, i tako se izjašnjavaju, ali svi oni čine jednu naciju, i politički su Hrvati. Prema tomu, nacionalnost se određuje državljanstvom, a ne narodnošću.

Pravaštvo zastupa koncept građanskog nacionalizma koji prije svega ističe pripadnost individue određenoj političkoj cjelini. Pri tome, vjeroispovijest nema nikakve veze s državljanstvom niti narodnošću. Vjeroispovijest je uvijek osobna stvar svakog pojedinca i njegove duhovnosti, a država se ni na koji način ne smije miješati niti utjecati na to temeljno pravo člana svoje zajednice.

Piše: Leonardo Fric