Nacija i vlast

ODGOVORNOST IZABRANIH

Vlada nema zakonsko pravo, a ako ima moralno pravo to je otvoreno za diskusiju, prebacivati odgovornost za obdržavanje javnih usluga na privatni sektor; s jedne strane, to je protuzakonito, a s druge, čineći to ona prestaje biti nositelj mandata i vlasti, što znači da nezakonito, čak i protuzakonito, vlada državom bez ovlasti Naroda i njegovih građana. 

Sve strateške službe, kao i ekonomski i slični... objekti, koje su od ključne važnosti za opstanak nacije kao cjeline moraju biti pod kontrolom Naroda u svako doba, po svaku cijenu, bez obzira na troškove; međutim, kada je duh nacije slomljen i narod zamijenjen pokunjenom i materijalističkom svjetinom, na neki način bezimenim i malodušnim građanstvom, onda ti troškovi postaju opterećenje i tada započinje rasprodaja nacionalne imovine. Tu se vidi demokracija u svijetlu ranije rečenog gdje je nasljedno pravo u pitanju: nacija je u podzemlju, na umoru ili u komi, no mnogima se čini da je umrla. To je očito i jasno se vidi po ponašanju "nasljednika, sinova i kćeri nacije", koji niti ne misle nadgrađivati nasljedstvo, nego rasprodati isto. Kako koja stranka dolazi na vlast tako s istom ulazi i mrak tuđine među puk, s novim strahovima od budućnosti; nije samo ovaj ili onaj loš političar, nego mi svi oni izgledaju isti po kvaliteti. Radi se samo o mogućnostima; ono što je već prije opljačkano je što je nemoguće više pljačkati te je tako pošteđeno, naročito našeg komentara. Put poštenja je ujedno i put uspjeha, i jedini je put koji vodi k uspje­hu; znam da je tu mnogo onih koji će mi protusloviti, samo što se ne želim pregovarati s lopo­vima. Neki vide uspjeh u prevari, pljački i oti­mačini, a ja ga vidim u pro­na­laženju sebe sâmoga; normalno, čovjek mora znati što će sa sobom, pa, ka­da to zna, sve ostalo, što god poželi, padne mu u krilo. 

Taj put mnogi za­boravljaju, pa se čude kako nikako da stignu do cilja; sve pripisuju zloj sreći ko­ju, kao i ovaj put, uvijek ne­tko drugi njima kuje, a koja nikako da njima pri­sta­je. A onda "mije­njaju kurs" pa, sada najotvorenije krenu putem koji im nudi vlas­tita inteligentnost; kada i dođu k sebi, ako se to i dogodi, onda je pre­ka­sno i tu im ne preostaje ništa drugo nego li opravdavati stranputice kao tak­tič­ke poteze (dok ima i toga), te nastaviti istim. Kada netko nešto ukra­de, nje­mu to ne donosi ništa dobrog, samo prokletstvo; čak i dijete pre­stane s kra­đom šećera i slatkiša jer mu ovi postanu gorki. I dok se djetetu može opro­s­titi, od­raslom se to, bez obzira na to što je običan glupan, ne oprašta; doduše, dobri ljudi opraštaju glu­panima i običnom plebu ne bijući svjesni razloga, a mož­da i slute da je u tom praštanju taj put, bilo prvi, drugi ili peti, ali nije stran­pu­ti­ca, pa kako bi sačuvali dobro raspoloženje, onako, re­da radi, lopovu opro­ste.

Piše: Dražen Bogović