.

NACIONALNO U HRVATA
Jedino Nacionalno oplemenjiva ljudsko biće i narod, kojima ina­če prijeti opasnost pada u ralje izdaje; u stanju Na­cionalnog je in­di­vi­dua u pri­vatnosti doma, svoj na svojem; a isto tako i narod, kao naci­ja. U stanju Na­cionalnog su i indi­vi­dua, i narod, zaštićeni od biloka­kove iz­loženosti ili biloka­kove jav­no­sti; ćak i svoje vlastite.

 

Altrui­zam ima je­dinu svrhu u Na­cio­nal­nom; svi se tu predaju Bogu (Nacio­nal­nom), te preda­va­jući se istom, svi se predavaju jedan za drugog. Hr­va­ti su za­bo­ravili kako izgleda stvarni altru­izam; ovaj, kojega Mo­der­na nudi, taj nije pravi, ali su ga Hr­vati poprimili, kako bi se imali oko če­ga nate­za­ti. S Hrvatima je, po drugoj strani, bila dru­ga­či­ja stva­r, jer su punih de­vet stoljeća bili bez vođe, a što će reći, bez kralja (p... o Mo­derni) ili ba­na (po Crkvi Čovjeko­voj), te se je kroz spomenutih devet stoljeća tu nakupilo prilično okota; čitavo područje Balkana je bilo zakuženo ga­ma­di, kao hijene, koja se je kitila smješkom, dok je ta gamad ustvari re­žala jedna na drugu ako nije bila zadovoljna. To je bila kuća bez ma­č­ke, u kojoj su miševi pre­uzeli vlast; po­gi­bi­jom Petra Svačića, Na­ci­o­nal­no u Hrvatâ je bilo teško ranjeno i u stanju gdje nije imalo sna­ge za or­ga­ni­zi­rati vodstvo, jer je svijest elite ondašnjeg Hr­vatstva bila po­mu­će­na, tako da stvar­ni altru­izam nije mogao doći do iz­ražaja, pa je pu­čan­stvo bilo lako zavesti s lažnim ideologijama Mo­derne, te ga tako po­dijeliti i od jed­nog  nacionaln­og  naroda stvoriti ne­ko­li­ko njîh, ne­na­cionalnih. Tu se  sada radi o  vladav­ini  ne­na­ci­o­nal­nih

dr­žava nad ne­za­šti­ćenim pukom, koji je sa­da o­bez­glavljen i bez zaš­tite koju je imao u Na­ci­onalnom, postao si­roče, bog­ec, orphan,† gdje će sâ­ma nacija, ako se îsta ikada oporavi toliko da progov­ori i, ako joj se do-zvoli pisnuti, biti podređena dr­žavi; a sve ideo­lo­gi­je, ka­ko rekoh ranije, a i uopće sve što je Nenacionalno, mora biti bazira­no na sili i prisili i izra­žava se u nasilju. Po­što su sve nenacionalne drža­ve u va­zal­skom odnosu pre­ma Mo­derni (bi­lo­kojoj), tu se radi o satra­pi­ja­ma, bez stvar­nog su­ve­re­ni­teta, kôje (satra­pi­je) su sa­mo po­li­go­ni za pljačku i oti­ma­či­nu, tako da i sâ­ma svrha îstih nije u osi­guravanju sret­nog su­živ­lje­nja svih žitelja u jed­noj takvoj dr­žavi, već je svrhotnost îstih izključivo u gu­lenju vlas­ti­tih gra­đana, do kosti. Nacija Hrvatâ se je kroz svih ovih de­set sto­ljeća samo suživ­ljavala u tuđinskim satrapijama a ne u vlastitoj nacionalnoj državi; zato je na­rod Hrvatâ tako pokoran i dezorijentiran.

Autor: Dražen Bogović