INFORMATIVNO-POLITIČKI GLASNIK HRVATSKE STRANKE PRAVA KARLOVAČKE ŽUPANIJE

srijeda, 31. listopada 2012.

DRUŠTVO

NACIJA I INDIVIDUA
Teško pada jed­nom rodi­telju kada ne raz­umije vlastito dije­te, te nema kuda i mora razmišljati o ne­čem što je izvan ili iznad roditelje­vog ra­zumskog dohvata. U či­ta­vom svijetu su lučki gradovi uvijek bili više izloženiji stra­nom utje­caju nego je to bilo s gra­do­vima u unu­traš­njosti drža­ve, re­gije, konti­nen­ta itd; ali stvar­ni će napre­dak proizići upra­vo iz kon­zerva­tiz­ma, te će to biti jedini napre­dak za naci­ju, kao Na­rod, dok će svi ostali regio­nalni napre­dci zračiti tu­đinstvom, kao na prim­jer tali­ja­naštvo u Hrvat­s­koj ili osta­la tuđinaštva; upravo da se ti tali­ja­na­ši čak i pripoje Italiji − povijest vrvi time − îsti bi brzo uvi­djeli da su tamo sma­tra­ni tu­đin­ci­ma, isto kao i Hr­vati oko Tr­s­ta, koji su bili prisiljeni uzeti talijanski identitet, te bi on­da, kao i onaj neuki sr­balj u Bos­ni, svi ovi išli za stva­ra­njem svaki svoje Re­pu­b­li­ke. Ka­da Bog ne­kog hoće kaz­niti, onda mu uzme ono malo pameti.


Kada na jednom određenom području nikne jedna “nacionalna” ideolo­gija je znak da je narod na razini pleba i potreban je ideologije kao nado­mjestak za Nacionalno; a ka­da nikne jedna tuđinska ideologija, onda je to toli­ko odvratno da se svakome povraća, sa­mo što sada, bijući na sâmom dnu, narod je to­ta­l­no obamro. Vidi­la žaba kako pod­ki­va­ju ko­­nja, pa i ona digla no­gu. Tali­ja­naš­tvo sam spo­me­nuo sa­mo kao uzo­rak, dok ima tu i dru­­gih da­le­ko drastič­nijih primjera; što sam stva­rno že­lio iz­tak­nuti je, da se upravo za ta­kve po­kva­rene pote­ze stva­raju razne ide­olo­gije na sveuči­lištima gdje im se da­je le­gi­ti­mi­tet bazi­ran na znans­tveno do­kazanoj nužno­sti oprav­davanja ili pokri­vanja plačke i otima­čine, a što sve u kraj­njoj liniji se svodi na uci­enu. Svaki tu sa­da na­stoji na ucjenji­va­nju za račun jednog, ili više njih, od bez­broj vermi­na koji, makar i nisu na vlasti, trljaju dla­nove u nadi da će sjesti na vlast, na grba­ču na­ciji i si­sati krv na­rodu, koji će kri­vicu za svoju nevo­lju bacati na naci­ju; ne na ver­mi­na, jer o tome nema sviesti, nego na naci­ju koje, iako ni­je svi­jestan, osjeća u dubi­ni svoje duše. Na pri­mjer: otet je jedan ko­mad teri­to­rija i to je sa­da fak­tu­alno stanje, stvar­nost (a to da je upravo ote­to po direktivi ide­o­lo­gi­je, je sa­da lan­jski sni­eg); što sli­jedi je da je sada pro­uz­ro­če­na nepri­rodna situ­a­cija, te za upra­v­lja­nje tim pod­ru­č­jem su po­trebni ljudi koji su stu­di­rali pla­no­ve prije nego je to ostvareno, te nam sada tre­ba struč­njak koji je do­bro indok­tri­ni­ran u stvar, znači indi­vidua s od­re­đenom na­o­b­raz­bom, u­krat­ko oso­ba iz fa­kulte­ta, vermin ili para­zit. U naci­ona­l­noj drža­vi su inte­resi pojedinca sve­deni na naj­niže zahtijeve.

Za odjelotvorenje jedne ideje, kao ideje suverenosti je po­treban pros­tor, koji ne pada s neba nego ga je potrebno oteti; a zna­mo, kako je moja teta Štefica znala reći oteto ― prokleto, pa je za očekivati da će jed­na takva repu­blika koš­ta­ti jako puno. Ne za­bo­ra­vi­mo da ideje i ma­š­tanja su vrlo skupa, jer ista ne pro­iz­ti­ču iz stvar­nosti nego iz (bo­le­stnih) moz­gova koji ih žele ostva­riti. I tu sada vidimo to čuveno do­ga­đanje nar­oda na ra­čun na­ci­je, a za račun tuđih intere­sa, ovaj put mas­kiranih u ne­kom Day­tonovom spo­­ra­zu­mu; da li su stva­rno ljudi toliko poble­sa­vili pa misle da će sve, samo tako, proći u za­borav i na­kon par go­dinica, možda bur­nih i krvavih, no ipak radit' se mora, su­vere­nost će pasti kao na plad­nju. I sve to na račun iz­miš­ljene stvar­nosti; kao da će ova, iz­miš­lje­na stvar­nost, ostati to za­uvi­ek.

Nacija je slika i pri­lika ljud­skog stvo­ra, isto kao što je ljudski stvor sli­ka i pri­li­ka jedne naci­je; i kod jednog, isto kao i kod dru­gog, dome­na spo­z­najne svie­st­nosti odre­điva stu­panj sâ­mog bića, nacije ili ind­i­vidue. O tim i sličnim tema­ma razprav­ljam samo u užem kru­­g­u svojih pri­jate­lja; sum­njam da vas je itko učio to­me, te ne bih rado o tome ovdje, jer ne že­lim stvara­ti ne­pri­like lju­dima. Sva­ki zna što mu tre­ba i zato je ostav­ljeno svakoj individui da sâ­ma nađe ono što joj tre­ba ili što želi. Svi oni s visokom nao­braz­bom znaju ma­lo; platili mu­dro­šću za zna­nost koja indi­vi­duu i na­ci­ju vodi u pro­past. Nitko nije protiv zna­no­sti, ali îsta mora biti ba­zirana na Isti­ni, a ne istina na znanosti, kako bi bila pro­žeta mu­dro­s­ti; jer ako je netko doktor zna­nosti, a nema blage veze o ži­vo­tu (a ima ih i tak­o­vih), onda je bolje orati. Isto je s hr­vatskim Na­cio­nal­nim, kao dušom nacije; i ne sa­mo s hrvats­kim­. Nacio­nalno je u svojoj su­štini toliko moć­no sred­stvo da je vrlo lako pomoću îstog o­svo­ji­ti sviet, bez oružja; dapače, štoviše, ka­da se čuje zve­ket oružja, to je on­da znak da je Nacio­nalno spalo na upo­ra­bu gru­be sile, pa kako veli ona stara, svaka sila za vremena.


Pošto je većina svijeta danas izgubila dodir s Nacionalnim, što je očito, (Građansko je samo nespretan surogat za izgubljenim Nacionalnim, bez stvarne kohezije i primjene moralnog zakona na bazi pravde), izrugivanje Nacionalnog je premještavanje zakona koji je Građansko naslijedilo od Nacionalnog, a koji se stoga bazira na pravdi i crpi moć iz moralnosti same nacije, s baze Pravde, koja je prirodni zakonski mehanizam, u sferu Građanskog; Građansko, jer proizlazi iz bezvoljne mase i kao takvo je stvarano po plebu i tvorac je istog, nema nikakvog svojeg posebnog mehanizma te ovisi o naciji i institucijama iste, o državi na primjer; nacionalna država ima sve mehanizme zakona u sebi, dok jedna nenacionalna (anacionalna) država nema ništa od toga i potrebno je stvarati sve, umjetno i izpočetka, na sliku i priliku nacije, a bez nacije. Nacija tu nije više moguća podržavati moralni kodeks Nacionalnog, jer ista je u podzemlju ili izbjeglištvu, te će novo društvo, sada građansko, biti prisiljeno stvarati svoje zakone koji će biti štićeni fizičkom snagom državnog aparata, ne pravom, a koji će se temeljiti izključivo na sili i/ili prisili, kao sredstvu zastrašivanja, znači na državnom teroru.

Pošto sila ne zna za moralni kodeks to će se ista eventualno pretvarati u nasilje i teror; jednozakonje nacije, će se u novom, građanskom okružju pretvoriti u višezakonje, i uzrocirati povratak na prvu postavku, gdje je svaka individua zakon za sebe. To je najniže i najprvotnije stanje evolucije čovjekove svijesti. Nako toga dolazi do obitelji, pa onda i do plemena, kao šireg društva. Kada je Građansko na snazi samovoljno, bez ovlaštenja Nacionalnog; tj. kada si Građansko ratom ili revolucijom prisvoji pravo na vlast masa, kao pleba koje su bez nacije nitko i ništa i nemaju nikakvih prava, uključivši i pravo na život i postojanje na razini čovjeka; dobro ste čuli!, Nacionalno je onda prisiljeno u podzemlje. Ali kada Nacionalno postane ponovo djelotvorno i obrezne se u svojem prirodnom okružju, tu onda krajnosti ne samo da nisu izključene već su mogućnost, pa i vjerojatnost, radi prirodnog nagona u nastojanju i zovu Prirode za nadoknadom.

Jer, „every person is the law unto him- or herself“ a što u prijevodu znači da je svaka osoba zakon za sebe; jedino kao nacija, stopljeni u jedno (biće), ovo višezakonje je spašeno od bezzakonja i postaje jedno. To bi trebalo biti jasno svakom pravniku, pa i svakom studentu prava; vjerojatno i je, samo što većina naroda nema blage veze o osnovama prava, a povrh toga je velika većina žitelja svakog naroda pod utjecajem moderne znanosti i tako je zakinuta zdravim razumom, pa čak i tamo gdje ta moderna znanost nije toliko prisutna u materijalnom nego u spiritualnom smislu; i sama religija je toliko izmaterijalizirana da tu ne preostaje puno mjesta za zdrav razum. Zato ćemo više o tome kasnije. Prema tome, ako netko vrijeđa naciju, on tim činom vrijeđa sve pripadnike nacije, bez obzira na činjenicu da svi ne uzimlju jednu te istu uvredu jednako uvredljivom, ima ljudi koji ne shvaćaju, a ima ih koji ne mare, ali ima i onih koji i shvaćaju a isto tako i mare, te su spremni reagirati na istu; pošto u građanskom okružju sam zakon nije više jedno (zakonje), kao što je bio u nacionalnom okružju, u svojem prirodnom habitatu, nego se je transformirao u višezakonje, te tu svaki pojedinac ima puno pravo djelovati po vlastitom zakonu i "kazniti" prekršitelja, kako već smatra da je shodno, potrebno ili poželjno; tu si pojedinac prisvaja to pravo, isto kao što si je družtvo, koje je kao plebejski puk bezpravno, prisvojilo od nacije i Nacionalnog. Upravo je to temeljni motiv i tu leže uzroci građanskim ratovima i revolucijama. Zato neka svaki „građanin“ ili „građanka“ paze kako se ponašaju i što govore.

Pripremio: Dražen Bogović

Nema komentara:

Objavi komentar