Čovjek se ne treba čuditi da sve ide nizbrdo, jer mnogi od naših političara na ili pri vlasti, su najmanje naši, jer da bi stvarno bili naši onda moramo isto tako definirati nas, tko smo mi? Janko, Marko, Ivan ... moraju biti svi jedan narod, Hrvati, te jedino kada su svi isti, na vlasti će biti netko ko je od njihove sorte. Tako da niti političari nisu, a niti mogu biti hrvatski nacionalisti, pa prema tomu niti svoji nego su tuđinčevi.
A sve dok su političari na vlasti tuđinčevi, narod kao cjelina neće nikada prosperirati, nego će iz jedne mizerije ulaziti u drugu. Vlast bez nacionalista je vlast bez vrhovništva, a što će reći da je nezakonita, pa čak i protuzakonita, koja se može temeljiti izljučivo na sili i izražavati u prisili da bi svršila u nasilju; to je zato jer nacija je vrhovnik a vlast samo izvršava mandat nacije, kojega je jedino jedan nacionalista u stanju savjestno izvršavati, pošto jedino je on, kao nacionalista u stanju osluškivati bilo nacije.
Nije samo u Republici Hrvatskoj takvo stanje, nego je svuda po svijetu ista stvar a svaka država to nastoji sakriti. Velika većina država ima tuđinsku vlast, i malo koja država ima nacionalni ustroj, koji bi joj garantirao legitimitet; ali većini je važno imati podržku jakih, pa makar i platili za tu podržku svojim unutrašnim poredkom. Neosporiva je činjenica da jedino jedna stvarno nacionalna država, koja je to po svojem tkivu a ne samo po imenu, može biti istinski suverena država, dok će svaka „građanska država“ biti jedino lutkica na koncu jačeg „saveznika“. Narod će biti prisiljavan služiti interesima tog ili tih „saveznika“, kojih interesi će određivati sloboštine samog naroda u podčinjenoj državi; taj model vladavine je toliko star koliko je i povijest suceranskih vladavina stara. Nacija Hrvata je slobodna nacija, a tu slobodu će manifestirati svojim jasnim izjašnjenjem za jednu nacionalnu državu Hrvata, Hrvatsku.
Neki već trče u zaklon a nekima hladan znoj niz pleća, no tu je i onih Hrvata i Hrvatica, koje prožimaju ove riječi i rado bi čuli nastavak, a na što imaju puno pravo, jer, kako stoji u zaglavlju ovog glasila, ovo štivo je namijenjeno hrvatskim nacionalistima, a ne hrvatskim građanima, je takvi ne postoje; jedan građanin je to po državi, te postoje građani te i te države, i jedino kao i takvi i takvi, ako se nastoji na klasifikaciji, kao na pr. dobri ili loši, koristni ili bezkoristni ..., gdje specifikacija nije posebna i ne ide naciju nego je obćenita koja ide običan puk. Tu nam je za naglasiti da jedino jedna nacionalna država je pravi i pravni nosilac vrhovništva, te je ista, kao takva i jer je takva, stvarno u stanju očuvati isto, i to samo onda ako je ta država stvarno suverena i neovisna (nije ovisna i ne zavisi) o nikakvoj „pomoći“ izvana, niti onoj „prijateljskoj“ a niti neprijateljskoj. To je zato, jer jedan građanin nije obavezan u na obdržavanju te države u moralnom pogledu, gdje bi prava i dužnosti proizlazila iz individue u vidu slobodne vlastite volje, a potaknuta ljubavlju prema državi kao domovini, te se zato i obaveze temelje na prisili, gdje si država uzima za pravo, prisiliti sve, i nacionaliste i građane, na plaćanje danka u vidu raznih poreza. Tu jedan građanin plaća svoje obaveze državi jer to mora, te će gledati da dobije „najbolju moguću cijenu“ za svoj „težko zarađeni novac“, jer je pleb, te mu stoga država nikada ne može dati ono što se nikakvim novcem kupiti ne može, a to je prava domovina; taj osjećaj će jedan građanin prenašati na ostale sužitelje, pa će to utjecati na stvarne nositelje suvereniteta i rušiti moral u njima. Zato je građanska država nužno preskupa za obdržavanje, a cijenu za obstanak države plaćaju izključivo nacionalisti svojom žrtvom, patnjom i samoodricanjem za domovinu; u tom procesu će i poneki građani zaglaviti, „a bili su tako lojalni i plaćali porez“. Porez ima za razne ljude razno značenje i različito ih se dojmi: nacionalista plaća porez za unapređenje svoje države, jer je ista njegova nacionalna institucija i njegova vlastita briga, dok jedan plebejac, dotepenac ili bilokoji i bilokakav bezveznjaković smatrati tu državu ili zemlju kao nešto što nije njegovo, ali kojim nastoji ovladati koliko je moguce, koje ja eto pljačka i otimlje mu ono malo zarade. Zato je normalna stvar da se jedna te ista „domovina“ ne doživljava jednako kod svih te je nekima ista majka a nekima je pak maćeha; to boli i Hrvatsku i Hrvate kad ista ta, sada „naša“ i „zajednička nam“ domovina, za volju mira, zakida vlastitom djetetu da bi zadovoljila nezasitno pastorče, koje se joj je nametnulo i uvuklo u krilo.
A sve dok su političari na vlasti tuđinčevi, narod kao cjelina neće nikada prosperirati, nego će iz jedne mizerije ulaziti u drugu. Vlast bez nacionalista je vlast bez vrhovništva, a što će reći da je nezakonita, pa čak i protuzakonita, koja se može temeljiti izljučivo na sili i izražavati u prisili da bi svršila u nasilju; to je zato jer nacija je vrhovnik a vlast samo izvršava mandat nacije, kojega je jedino jedan nacionalista u stanju savjestno izvršavati, pošto jedino je on, kao nacionalista u stanju osluškivati bilo nacije.
Nije samo u Republici Hrvatskoj takvo stanje, nego je svuda po svijetu ista stvar a svaka država to nastoji sakriti. Velika većina država ima tuđinsku vlast, i malo koja država ima nacionalni ustroj, koji bi joj garantirao legitimitet; ali većini je važno imati podržku jakih, pa makar i platili za tu podržku svojim unutrašnim poredkom. Neosporiva je činjenica da jedino jedna stvarno nacionalna država, koja je to po svojem tkivu a ne samo po imenu, može biti istinski suverena država, dok će svaka „građanska država“ biti jedino lutkica na koncu jačeg „saveznika“. Narod će biti prisiljavan služiti interesima tog ili tih „saveznika“, kojih interesi će određivati sloboštine samog naroda u podčinjenoj državi; taj model vladavine je toliko star koliko je i povijest suceranskih vladavina stara. Nacija Hrvata je slobodna nacija, a tu slobodu će manifestirati svojim jasnim izjašnjenjem za jednu nacionalnu državu Hrvata, Hrvatsku.
Neki već trče u zaklon a nekima hladan znoj niz pleća, no tu je i onih Hrvata i Hrvatica, koje prožimaju ove riječi i rado bi čuli nastavak, a na što imaju puno pravo, jer, kako stoji u zaglavlju ovog glasila, ovo štivo je namijenjeno hrvatskim nacionalistima, a ne hrvatskim građanima, je takvi ne postoje; jedan građanin je to po državi, te postoje građani te i te države, i jedino kao i takvi i takvi, ako se nastoji na klasifikaciji, kao na pr. dobri ili loši, koristni ili bezkoristni ..., gdje specifikacija nije posebna i ne ide naciju nego je obćenita koja ide običan puk. Tu nam je za naglasiti da jedino jedna nacionalna država je pravi i pravni nosilac vrhovništva, te je ista, kao takva i jer je takva, stvarno u stanju očuvati isto, i to samo onda ako je ta država stvarno suverena i neovisna (nije ovisna i ne zavisi) o nikakvoj „pomoći“ izvana, niti onoj „prijateljskoj“ a niti neprijateljskoj. To je zato, jer jedan građanin nije obavezan u na obdržavanju te države u moralnom pogledu, gdje bi prava i dužnosti proizlazila iz individue u vidu slobodne vlastite volje, a potaknuta ljubavlju prema državi kao domovini, te se zato i obaveze temelje na prisili, gdje si država uzima za pravo, prisiliti sve, i nacionaliste i građane, na plaćanje danka u vidu raznih poreza. Tu jedan građanin plaća svoje obaveze državi jer to mora, te će gledati da dobije „najbolju moguću cijenu“ za svoj „težko zarađeni novac“, jer je pleb, te mu stoga država nikada ne može dati ono što se nikakvim novcem kupiti ne može, a to je prava domovina; taj osjećaj će jedan građanin prenašati na ostale sužitelje, pa će to utjecati na stvarne nositelje suvereniteta i rušiti moral u njima. Zato je građanska država nužno preskupa za obdržavanje, a cijenu za obstanak države plaćaju izključivo nacionalisti svojom žrtvom, patnjom i samoodricanjem za domovinu; u tom procesu će i poneki građani zaglaviti, „a bili su tako lojalni i plaćali porez“. Porez ima za razne ljude razno značenje i različito ih se dojmi: nacionalista plaća porez za unapređenje svoje države, jer je ista njegova nacionalna institucija i njegova vlastita briga, dok jedan plebejac, dotepenac ili bilokoji i bilokakav bezveznjaković smatrati tu državu ili zemlju kao nešto što nije njegovo, ali kojim nastoji ovladati koliko je moguce, koje ja eto pljačka i otimlje mu ono malo zarade. Zato je normalna stvar da se jedna te ista „domovina“ ne doživljava jednako kod svih te je nekima ista majka a nekima je pak maćeha; to boli i Hrvatsku i Hrvate kad ista ta, sada „naša“ i „zajednička nam“ domovina, za volju mira, zakida vlastitom djetetu da bi zadovoljila nezasitno pastorče, koje se joj je nametnulo i uvuklo u krilo.
Nema komentara:
Objavi komentar